kovilje
Serbo-Croatian
Etymology
Inherited from Proto-Slavic *kovylь.[1] First attested in the 16th century.
Pronunciation
- IPA(key): /kôʋiːʎe/
- Hyphenation: ko‧vi‧lje
Noun
kȍvīlje n (Cyrillic spelling ко̏вӣље)
Declension
Declension of kovilje
| singular | |
|---|---|
| nominative | kovilje |
| genitive | kovilja |
| dative | kovilju |
| accusative | kovilje |
| vocative | kovilje |
| locative | kovilju |
| instrumental | koviljem |
References
- ^ Matasović, Ranko, Dunja Brozović Rončević, Dubravka Ivšić Majić, Tijmen Pronk (2016), “kȍvīlje”, in Matasović, Ranko, editor, Etimološki rječnik hrvatskoga jezika [Etymological dictionary of the Croatian language] (in Serbo-Croatian), volume I: A – Nj, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, page 490
Further reading
- “kovilje”, in Hrvatski jezični portal [Croatian language portal] (in Serbo-Croatian), 2006–2026